Ihja’-ulumid-din – Preporod islamskih nauka

“Ihja’-ulumid-din”- (Preporod/oživljavanje islamskih nauka), životno i kapitalno djelo velikog islamskog mislioca i filozofa, Muhameda Ebu Hamida el-Gazalija, je po mnogima, nakon Kur’ana i Sunneta, najčitanije djelo. Što se, pak, Evrope i Zapada tiče, ni jednoj islamskoj ličnosti, izuzimajući Muhammeda, sallallahu ajejihi ve sellem, nije posvećeno pažnje i prostora kao Gazaliju.

Gazali je djelom “Ihja’-ulumid-din”, kako islamskom svijetu, tako i čovječanstvu u cijelosti, uputio snažnu poruku i upozorenje, da su sreća i spas vezani isključivo za vrijednosti vjere. Možda je upravo iz tog razloga Gazalija i njegovo djelo potrebnije izučavaiti danas više nego ikada ranije.

S obzirom na centralnu temu (Nauka) istaknutu u podnaslovu prvog dijela Preporod (oživljavanje) vjerskih nauka, sam autor naznačava poglavlja koja će uslijediti, i ona se mogu pratiti u nekoliko cjelina: značaj nauke i obrazovanja (prvo poglavlje), važnost pojedinačnog i društvenog pristupa nauci, definiranje vjersko-teoloških i šerijatsko-pravnih nauka i njihova podjela, svjetovne i svete nauke (drugo poglavlje), klasifikacija nauka i zablude koje je prate, afirmativna i negativna znanja i spoznaje (treće poglavlje).

U četvrtom poglavlju je spomenuta dijalektika i polemika i opasnosti koje proizlaze iz takve vrste logičkih rasprava i diskusija, odnos učitelj-učenik i njihove karakteristike (peto poglavlje), nedostaci nauke i ljudi koji se bave naukom i spoznajom, podjele ljudi s obzirom na predmete izučavanja i istraživanja – vjerska i svjetovna inteligencija (šesto poglavlje) i važna pitanja o pojmu razuma, njegovoj podjeli i definiciji u odnosu na islamsku tradiciju, Kur’an i Hadis (sedmo poglavlje).

Gazalijev jezik jeste standarni tip arapskog pisanog i govornog jezika (fusha). Prijevod na bosanski jezik jasno odražava autorove misli, način izlaganja i zaključivanja. U opsegu u kojem autor dotiče i oslovoljava užu teološku, filozofsku i sufijsku terminologiju kao i u tekstu čija većina predstavlja klasične islamske vjerske pojmove, imena i termine, upotrebljeni izrazi predstavljaju izvornu i samonastajuću osnovu muslimanskog klasičnog izraza, tradicionalnog islamskog mišljenja i vjerovanja.

Gazali, kao i Aristotel, mada je u filozofskom smislu bliži Platonu, prvo proučava i sistematizira učenja, znanja i vjerovanja koja su mu prethodila i u tom pogledu jednako pristupa grčkoj, egipatskoj, kršćanskoj, jevrejskoj kao i muslimanskoj religiji, tradiciji i kulturi, a zatim ispisuje grandiozna djela iznoseći na vidjelo vlastita mišljenja, vlastite ideje i stavove.

Djelo “Ihja’-ulumid-din”, pisano na popularan i prihvatljiv način, iako raspravlja o samom pojmu nauke i obrazovanja, i to skoro u modernom smislu riječi, obrađuje prije svega religijsko-etička i moralna pitanja i probleme islama Gazalijeva doba. Gazali objašnjava puteve izbavljenja muslimana od brojnih zastranjenja i skretanja unutar same religije, brojnih zabluda u vjeri i vjerovanju koje, prije svega, proizlaze iz velikog prisustva grčke metafizike i kršćansko-jevrejske teologije i mistike u muslimanskom svijetu.

On razotkriva i objašnjava istine islamskog vjerovanja, ukazuje na zajedničke i pojedinačne islamske obaveze i dužnosti, upućuje na značaj vjersko-naučnog pristupa svijetu i životu, i u tom smislu, slično Farabiju, uspostavlja vlastiti pojam nauke i vlastitu klasifikaciju nauka. Tako se ovo djelo nameće kao svojevrsna enciklopedija vjerskih i svjetovnih nauka, nauka ovog svijeta, dunjaluka, ali i onog drugog, ahireta.

Gazali izražava nezadovoljstvo tradicionalnom islamskom teologijom koja iznevjerava svoju zadaću ‘(čiji cilj jeste da čuva vjerovanje sljedbenika sunneta od smutnji uvoditelja novotarija”. On je nezadovoljan kelamom koji se služi metodama dijalektičke helenske filozofije, kelamom koji je okoštao i postao gola forma bez života u sebi, on je nezadovoljan teologijom i vjerozakonom koji su vezani za nekritičko prihvatanje autoriteta od vjerske avangarde, uleme.

Takvu teologiju on, pomalo paradoksalno, energično napada i odbacuje. Gazali prepoznaje i gradi islamsku teologiju ponad teologije, novi kelam ponad kelama, on hoće imama i vjerskog studenta koji je beskompromisno odan selefijskoj ideji prve primjene islama. S te pozicije, Gazalijevo razumijevanje kelama bliže je nauci kelama koja se iz našeg ugla definira kao ”nauka koja nas uči o istinama islamskog vjerovanja s tačnim logičkim dokazima”. (M. Handžić)

Čini se da je upravo djelo “Ihja’-ulumid-din” o neophodnosti preporoda vjerskih nauka islama svojim tematskim i argumentovanim teološkofilozofskim i sufijskim sklopovima ponajviše doprinijela jednom ovakvom, samostalnijem, viđenju i primjeni islama i islamske teologije, jednog višeg razumijevanja uz i povrh Gazalija. ‘(Dobro promisli i prosudi”, veli Gazali, “i primi savjet od onoga ko je do istine došao nakon dugog puta i traganja, nakon velikih teškoća i napora, i nakon što se oslobodio pukog oponašanja, taklida.

Ovo djelo, Preporod (obnova ili oživljavanje) vjerskih (islamskih) nauka – Ihja’-ulumid-din, u prijevodu profesora Čolakovića i ostalih prevodilaca, predstavlja jedno od najvrednijih ostvarenja klasične kulture islama u modernoj Bosni. Gazalijevo ime i brojni fragmenti Gazalijevih djela prisutni su već odavno u bosanskom društvu i kulturi, u bosanskom jeziku, u Islamskoj zajednici, posebno, ali tek s ovim djelom svi prethodni prijevodi tek dobijaju na značaju jer ih je sada moguće sagledavati u svj etlu ovog fundamentalnog Gazalijevog djela.

Stoga, ovu prvu knjigu Gazalijevog djela Preporod (obnova ili I oživljavanje) islamskih nauka (Ihja’-ulumid-din) u izvanrednom prijevodu magistra I Colakovića, imama i profesora, jednog od najboljih arabista i poznavalaca islama u Bosni, najtoplije preporučujem za štampanje i objavljivanje.