To su žene koje su bile počastovane da žive u Poslanikovoj blizini, da mu budu supruge, kćerke, unuke, tetke ili pak vjerne družice njegovih ashaba. Upoznat ćemo i majke koje su s ponosom ispraćale sinove šaljući ih u boj uz dovu da postanu šehidi. Čitat ćemo i crtice iz života žena ratnika kojima bi na njihovoj hrabrosti i požrtvovanosti mogli pozavidjeti i veliki heroji islamske povijesti.
Šta je značilo izravno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, preuzimati i memorirati ajete Božije Objave, čuvati ih i prenositi, kako je bilo promatrati Poslanika, pamtiti i prenositi njegove riječi i postupke, s njim se savjetovati i njega savjetovati, kako je bilo biti žena a biti cijenjena i poštovana do te mjere da se od nje tražio savjet i pravno mišljenje, i sve to doživjeti u vremenu ili neposredno poslije Poslanikovog preseljenja, čitat ćete na stranicama koje su pred vama.
Čitajući o slavnoj povijesti prve generacije muslimana i njihovom nesebičnom zalaganju i žrtvi za svoju vjeru u knjizi “Žene iz vremena poslanstva”, slobodni smo ustvrditi da su ashabijke sasvim nepravedno ostale na margini naše povijesti, a one su, isto kao i njihovi očevi, muževi, sinovi i braća, bile nosioci njenog pobjedonosnog duha i direktni učesnici u izgradnji slavne joj povijesti.
Naravno, knjiga “Žene iz vremena poslanstva” nije posvećena slavnim pobjedama, velikim islamskim osvajanjima, nezaboravnim i herojskim bitkama koje su vodili ashabi, iako udio ashabijki i na tom polju nije zanemariv, već je prije svega posvećena onom najsuptilnijem, onome što posebno žene mogu dati, iskrenoj vjeri u Allaha, savršenom moralu, poštenju, čistoj i nepatvorenoj ljubavi koju su ashabijke tako snažno unijele i utkale u islamsku civilizaciju i podarile našem Ummetu.
Iz knjige “Žene iz vremena poslanstva” možemo naučiti i to kakve odnose su gradili muškarci i žene iz prve generacije islama, kako su stvarali bračnu harmoniju i odgajali nove naraštaje, jer to najbolje možemo saznati od njih, ashabijki, žena koje su Ummetu prenijele autentičnu sliku živoga islama, koje su nam prenijele ono u čemu su živjele i istinski uživale.
Ashabijke su potpuno razumjele poruku prirodne vjere islama koju je Allah odabrao za sve ljude, zato se, kada su u pitanju bila njihova prava, nisu ustručavale ni dvoumile, one su ih jednostavno uzimale, kao što nisu prigovarale na svoje obaveze, one su ih besprijekorno ispunjavale, nisu žalile za dunjalučkim prolaznim užicima, one su ih se dobrovoljno odricale tražeći zadovoljstvo i smiraj svojim dušama u iskrenoj pobožnosti, altruizmu i žrtvi za istinu i dobro čovjeka, kakva se ne spominje u povijesti nijednog naroda.
One su dobro znale da su žene jednako važan stup islama kao i muškarci i da imaju isto toliko prava i dužnosti kao i muškarci, i zaista svaka rasprava o ravnopravnosti spolova u islamu postaje potpuno besmislena nakon upoznavanja sa životom plemenitih i uzoritih ashabijki.