“Gazalijev Tefsir je utemeljen na jasnoći i lahkom razumijevanju. Da bi došao do potpune jasnoće ukazivao je na problem kojem je bio očevidac i izvlačio rješenje koje se nalazi u ajetu.
On nije ajete prilagođavao uočenom problemu i to mu nije bio metod. Znao je da bi takvim prilagođavanjem ajeti u potpunosti izgubilo istinsko značenje, sam povod objavljivanja, pravi sadržaj i mogućnost vjerodostojnog tumačenja.
Karakteristika ovog Tematskog tefsira je brojnost rasprava na različite teme koje su proistakle iz ajeta na koje je autor pravio svoj osvrt. Svako pitanje on je zasebno razmatrao. Na istoj osnovi iscrpno je raspravljao o pitanjima današnjice, o stanovištima, o doktrinama.
Sve je to upoređivao sa islamskim zakonom i svemudrošću kur’anskih nakana. Greške i ispravnosti, prigovori i odgovori, poricanje i dokazivanje svakog učenja i doktrine je rasvijetljeno i pojašnjeno. Na prigovore upućene islamskom zakonu od strane ideologija Istoka, Zapada i onih koji ne vjeruju a prodrle su islamsko okruženje, odgovarao je argumentima na najbolji način.
Nije tvrdio da su muslimani savršeni i oštar je bio na njihove greške. Tvrdio je i dokazivao savršenstvo islama i univerzalnost kur’anske poruke. U tome je bio kao malo ko od islamskih učenjaka u njegovome vremenu.” – iz recenzije mr. Muharema Omerdića.